Put u Iran, studeni 2007.
…“Zašto Iran?“ – pitali ste me, dragi moji svi, kojima sam bila otkrila destinaciju Draženovog i mojeg 15-dnevnog godišnjeg odmora. Nakon povratka 3.11., ovim putem mogu prenijeti tek djelić dojmova iz drevne, stare Perzije.
Perzija jesu: mudrosti pjesnika Hafiza i Sa’dija, 2500 godina stari Persepolis izgrađen u slavu zoroastrijske vjere i države, beskrajni nasadi maslina, nara i vinograda kroz pustinju, pjesma hodže koja vas grli tokom lutanja uskim uličicama sa zgradama od blata i slame, beskrajna igra svjetla i sjene na šarenim prozorima i stakalcima umjetnički obrađenih zidova-ogledala, mudrost vjekova koja zrači iz kamena Doline kraljeva i Naqsh-e Rostama – život u kojemu je baš sve drugačije od našeg svijeta.
Boje Irana jesu boje pijeska, pustinje i bijele palačinke/kruha koji miriše na staru bakinu krušnu peć, neopisivo modrog neba u sumrak i crnog čadora pod kojim žena zamiče iza ugla bazara.
U perzijskim tepisima, iz svile i vune, ruke oblikuju snove, ufanja, ljubavne poruke i nade.
Mirisi Irana jesu šafran u finom fesendžanu, vrući kebab omotan prešunom i limetom, ružmarin među prstima i crni čaj.
Vatra Irana jesu znatiželjne, smeđe perzijske oči koje vas vrebaju i proučavaju, i uvijek iznenade pitanjem, ljubaznošću, spremnošću na baš svaki razgovor, simpatijom prema zemlji zvanoj Korovasie (Hrvatska), Branku Ivankoviću, Ćiri Blaževiću i Davoru Šukeru.
Nakon odabira između 2.200 Draženovih i mojih fotografija: Teheran-Yazd-Kerman-Shiraz-Persepolis-Pasargadae-Esfahan-Abjane-Kashan-Teheran, 20.10. – 3.11., za vas – u slikama (s desne strane je link na uvećane fotografije iz Irana, a ispod fotografije piše što pokazuje): http://mschreiber.spaces.live.com/
U Iran su nas odveli Ivona i Mohammad. Kheyli mamnum, dragi moji, kheyli mamnum!
U listopadu 2007. krenuo sam u organizaciji putničke agencije Perzepolis na put u nepoznato, u daleki Iran. O toj sam zemlji znao da ima bogatu povijest, ali iz medija, nažalost, slika je bila obojena terorističkim nijansama. Boravak u Iranu pružio mi je mogućnost stvaranja potpuno drugačije slike.
To je zemlja divnih, susretljivih i srdačnih ljudi, zemlja obiteljskog, mirnog i plemenitog življenja, druženja u prirodi i na nadasve bogatim kulturnim lokalitetima. Zemlja boja, mirisa, prekrasnih parkova, zemlja u kojoj se cijeni i slavi voda, u kojoj se hedonistički uživa u životu, zemlja prekrasne iskonske prirode. Zemlja je to u kojoj se cijeni i poštuje ljubaznost, dobrota i ljepota.
Potpuno sam promijenio mišljenje i sliku koju sam imao o toj ogromnoj zemlji zahvaljujući stručno i bogato odabranom itineraru te izuzetnoj ljubaznosti osoblja ove male agencije koje pristupa svakom na osoban, veoma prisan, ljubazan ali i vrlo profesionalan način.
Iran sam doživjela kao zemlju bogate i duge povjesti, izuzetno obdarenu prirodnim ljepotama, s vrlo profinjenom kulturom njenih ljudi, kojima ne silazi niti jednog trnutka iskren osmjeh sa lica. To je zemlja u kojoj Vas ljudi primaju otvorena srca, uvjek spremni iskazati dobrodošlicu i pomoći u bilo kom smislu. Iranci su ljudi koji su i vrlo ponosni na svoju zemlju, i na svoj način života, u kojem nema mjesta žurbi. Ponešto sam čula o toj zemlji prije odluke o odlasku na putovanje, ali ne puno, jer svatko od nas stvarnost doživljava na sebi svojstven način.
U biti ljepota svijeta je u oku promatrača, a nakon boravka od 14 dana u Iranu, čovjek donese u sebi neizrecivo bogatstvo viđenog i doživljenog. Iran je zemlja koju neizostavno treba posjetiti te upoznati njene srdačne ljude i njihove običaje koje će vam s ponosom prezentirati. I na kraju mnogi će poput mene poželjeti nanovo posjetiti Iran, kojeg kad jednom doživite, zauvjek ga nosite u svom srcu.
Uslugu organizacije ovog nezaboravnog putovanja povjerili smo Mohammadu i Ivoni, koji su vlasnici Turističke agencije Perzepolis, a koji se se potrudili i dali sve od sebe da nam ovo putovanje učine nezaboravnim. Počev od same organizacije putovanja, i tijekom našeg boravka u samom Iranu, sve je besprijekorno funkcioniralo. Ponudili su nam veoma sadržajan i kvalitetan program, te ostavili dojam sposobnih agenata,koji su u stanju udovoljiti željama svojih putnika. Jasno je da iza takvog uspješnog rada stoje godine iskustva i velika ljubav prema putovanjima.
Još od davnih školskih dana i prvih priča o staroj Perziji snivao sam san da ću možda jednog dana posjetiti kolijevku civilizacije…. Upoznavši Ivonu i Mohammada, moj san postao je stvarnost.
Šta god da ovdje napišem neće moći dočarati ljepotu onoga sto se doživi posjetom Perziji. Kad god se vratim sa nekog putovanja, prijatelji me uvijek pitaju: što te se najviše dojmilo… isto je bilo i kad sam se vratio iz Irana.
Nisam mogao odmah na početku reći da je Yazd ljepši od Isfahana ili Kerman od Kashana… ali ono sto je definitivno ostavilo dojam na mene i sve putnike koje se odluče posjetiti Iran su ljudi. Toliku srdačnost, ljubaznost i iskrenost nisam doživio nigdje drugdje. Iran je zemlja koju čine njegov narod i tradicija stara tisuće godina.
To je zemlja koja nikog neće ostaviti ravnodušnim.
Prvim putovanjem koje je turistička agencija Perzepolis organizirala u Iran, imao sam čast da doživim tu zemlju svojim vlastitim bitkom. U svoje ime i ime mojih prijatelja slobodno mogu preporučiti svakome da posjeti Iran bez straha. Hvala Ivoni i Mohammadu na putovanju za sjećanje.
Perzijski kaleidoskop, proljeće 2009.
Mnogo sam putovao po svijetu, no jedno od najzanimljivijih putovanja bilo je svakako putovanje po Iranu. Od Tabriza na sjeveru, preko Ardebila i Anzalija na Kaspijskom moru, pa do Širaza na jugu, preko Perzepolisa, kroz planinsku pustinju do Jazda i Esfahana i konačno do Teherana.
Iran malo poznajemo, znamo perzijsku povijest. Ono što fascinira je kulturna baština, zelenilo i cvijeće u gradovima usred pustinje, savršena čistoća, a iznad svega ljubaznost i otvorenost ljudi. Najljepši trg na svijetu je svakako glavni trg u Esfahanu. Putovanje je bilo vrlo uspješno zahvaljujući dobroj organizaciji i dobrom vođenju agencije Perzepolis iz Zagreba od koje smo dobili više nego što smo očekivali. Doviđenja do sljedećeg putovanja!
Iran će vas osvojiti prelijepim krajolicima, čudesnim džamijama i palačama, ali ponajviše srdačnošću i otvorenošću svojih stanovnika. Svakim danom otkrivali smo jedan nama nov i nepoznat svijet. Gubili smo se u uličicama i bogatstvu bazara, uživali u iranskoj kuhinji i putovali kroz prošlost dugu nekoliko tisućljeća. Sve preporuke!
Moja očekivanja prije puta u Iran bila su prvenstveno usmjerena na povijesno, kulturno i arhitektonsko-graditeljsko naslijeđe velike perzijske civilizacije. S nestrpljenjem sam očekivala Perzepolis, grobnice perzijskih kraljeva u Nash-e-Rostam, pustinjski grad Yazd, brojne džamije i tirkizne kupole…. I sve sam to i našla, i bilo je i ljepše i impresivnije nego što sam očekivala. Ali ono što me zaista oduševilo i što je dalo osnovni pečat cijelom putovanju bili su ljudi. Njihova komunikativnost, otvorenost, gostoljubivost i neposrednost učinili su od mene Iran-fan-a. A i zgodni su, a žene tako dotjerane i našminkane da bi se savršeno uklopile na zagrebačku špicu subotom ujutro. I zato kao ilustraciju mojih utisaka iz Irana prilažem slike Iranaca. A i ukusna i raznovrsna hrana dodatno je potaknula moje oduševljenje. A tek tepisi!!!
Agencija ispunila moja očekivanja i dobro se starala o nama za čitavo vreme boravka.
Ovogodišnje putovanje u Iran je ispunilo sva moja očekivanja a pružilo je i puno više. Susreli smo predivne ljude, gostoljubive, susretljive, vedre i izuzetno komunikativne uvijek spremne na razgovor, zajedničku fotku. U posebnom sjećanju su mi susreti sa obitelji Kurda i grupom kurdske djece koja su se vraćala iz škole u malom mjestu na samom sjeveru Irana na granici prema Azerbejdžanu. Posjet selu Masule svakako je poseban doživljaj. I opet divni ljudi, stari svirač, djeca i žene u slikovitim nošnjama – prekrasno. Pa Kandovan, siromašna mini Kapadokija ali impresivan susret sa mladim iranskim studenticama i studentima. Vedrinu i smijeh u njihovim očima ne možeš zaboraviti – teško smo se od njih rastali.
Mauzoleji iranskih pjesnika u Širazu i Vrata Kurana posebno su me se dojmili. i opet divni mladi ljudi na Vratima Kurana. Posjet nomadima na putu za Jazd bilo je ugodno neočekivano druženje. I naravno Esfahan sa najljepšim glavnim trgom koji sam dosad vidjela.
Nezaboravne su i Abiane, malo crveno selo u pustinji na putu od Esfahana prema Teheranu. Zanimljiva je karakteristična šarena ženska nošnja, posebna arhitektura i otvoreni vedri ljudi.
Naravno treba istaknuti i hranu. Svakodnevno smo istraživali nacionalna jela u kojima je zastupljeno razno povrće a od mesa janjetina i piletina. Rižu kuhanu na poseban iranski način jedu uz svaki obrok. Hrana je tako dobra, da nam je često nedostajala čaša finog vina. U Iranu se pije samo voda, čaj, sokovi, Coca Cola i bezalkoholno pivo. U mliječnim proizvodima su nenadmašni. Uživali smo jedući izvrstan jogurt, putar, sireve.
Teško je u par rečenica opisati dojmove s dvotjednog putovanja u zemlji, gdje svakodnevno srećete ljepotu i raskoš istočnjačke arhitekture, povijesti i kulture. Iran je zemlja koju svakako poželite ponovno posjetiti.
Individualno putovanje
A zašto bi itko od nas putovao u Iran?
Prije polaska na put bio sam lagano zatrpan pitanjima začuđenih prijatelja i poznanika o mojoj ne baš svakidašnjoj ideji odlaska u jedan od centara interesa zapadnog novinarstva. I novinari nisu baš bili milostivi…u kadar su im uglavnom upadali protesti, neke crne slike jednog nama stranog društva koje su se oni trudili približiti, tj. udaljiti svojim reportažama.
Na put sam otišao sam, a da li sam se tako i osjećao sljedeća dva tjedna? U zemlji od 70 milijuna stanovnika, gdje je svaki turist više egzotika nekog redovita pojava, usamljeni stranac neizbježno privlači poglede gotovo svakog prolaznika. I da ne bude zabune, to nisu nelagodni pogledi koji vas promatraju kao prijetnju. To su lica nasmiješenih ljudi koji vam žele poželjeti dobrodošlicu u svoju zemlju. I vjerojatno je to najveća uspomena koju nosim iz Irana. Nije bilo trenutka u kojem sam se osjećao kao pomalo izgubljeni gost, a da mi netko nije priskočio u pomoć. Od sitnica koje život znače kao što je upućivanje u pravom smjeru do muzeja, restorana ili hotela do gotovo nevjerojatnih momenata kad bi ušao u gradski autobus, krenuo kupiti kartu kod vozača, spoznao da ih on ne prodaje, a neko od putnika bi mi poklonio kartu i još me pozvao na čaj i pokazao grad.
Iran nije država u klasičnom smislu, možda više kao Indija, neka vrsta kontinenta u malom, s tisućama godina povijesti iza sebe. I ta povijest je duboko usađena u sve njegove stanovnike. Jer, kako ne ostati impresioniran kad mi je dvadesetpetogodišnji taksist čim je pogledao rječnik koji sam držao u ruci prokomentirao sliku na naslovnici jednog od najvećih iranskih pjesnika Ferdosija, a nešto stariji inženjer elektronike pričao o velikom pjesniku Hafezu dok smo bili u večernjoj šetnji po Shirazu, pred sam kraj putovanja, u noćnom autobusu za aerodrom, dok je većina putnika spavala, ja sam razgovarao s umirovljenim inženjerom građevine o velikom mistiku i pjesniku Rumiju? Pravo na opću kulturu i osjećaj pripadnosti nečem većem kod njih nije vezano uz društvenu elitu ili najbrojniji entitet nego uz puno dublji osjećaj pripadnosti koji je kod nas već pomalo zaboravljen.
Optimum za upoznati Iran je barem mjesec dana, ali realnost većine putnika je oko dva tjedna. I očekujte neočekivano. Očekujte pustinju, ogromne i sve modernije gradove, nove hotele, kebabe na svakom uglu, impresivne trgove, minarete i džamije, muzeje s ogromnim draguljima, robne kuće na tri kata u kojima se prodaju isključivo mobiteli, velike bazare s najšarenijim mogućim maramama, nakitom, ukrasnim kutijama, tepisima i začinima. A s druge strane ne očekujte previše jer očekivanja vode u planiranja, a planiranja u premalo spontanih situacija po kojima ćete pamtiti ovu zemlju. Jer kako bih drugačije otkrio u društvu studenata Esfahana da se mladi ljudi u nedostatku noćnih klubova navečer druže ispod višestoljetnih mostova koji svojom akustikom daju vrhunski ambijent za pjevanje? Ili, da se u vjerskim školama proučavaju metafore u Kuranu i arapskom jeziku dok svi sjede na podu bosi u učionici manjoj od 10 metara kvadratnih, a svaki stranac je dobrodošao? Niti jedan plan me ne bi odveo u avion na let ka Perzijskom Zaljevu i to baš na sjedalo pokraj nekog vrlo velikog poslovnog čovjeka kojeg je na slijetanju dočekao direktor aerodroma i cijelo izaslanstvo zaposlenika, a oni su mi na njegov mig u trenu našli taksi i povoljan hotel.
Organiziranim planom bih znao da ne mogu svaki dan letjeti s otoka Qeshm za Shiraz, ali onda ne bi sjeo na brod pokraj mladog ribara i njegove trudne žene na put do drugog aerodroma. Ne bih proveo 10 sati u Bandarabassu čekajući avion za koji možda ima, a možda i nema karata, a ne bih niti sjeo u mali riblji restoran gdje me je jedan čovjek ničim izazvan počastio ručkom i proveo par sati sa mnom praveći mi društvo.
A slika zemlje nije idealna, niti je moja želja takvom je predstaviti. Prepuna je sitnih i manje sitnih mana koje čine neko društvo, ali u niti jednom trenutku nisam osjetio da to ometa moj posjet ili umanjuje opći dojam. Gradovi su prepuni automobila domaće proizvodnje koji nemilosrdno zagađuju zrak i tjeraju na kihanje, taksisti će vam probati naplatiti više od uobičajenog, restoranska ponuda nije prebogata iako su cijene vrlo povoljne, čistoća varira od besprijekorne u parkovima do iznenađujuće nemarne uz glavne prometnice, ljudi navikli na pivo ili vino poslije ručka morat će se prilagoditi nekim novim pravilima…
Ali ono što sigurno nećete vidjeti je neka radikalna atmosfera ispunjena ratom, strahom i uličnim protestima koju nam mediji redovito serviraju.
Priuštiti sebi nekoliko tjedana lutanja po Iranu je sigurno veliki životni luksuz za mnoge ljude, ali u vremenu sve veće svjetske izolacije,to je jedan od najboljih načina za razbijanje nagomilanih predrasuda u nama.
Perzijski kaleidoskop, 2010.
Prošlo je gotovo mjesec dana od moga povratka iz Irana, a dojmovi s puta su još uvijek snažni. Još me drži „Iranska groznica“, još su živa sjećanja na ljude i mjesta koje sam prošla i sjajne ljude u grupi.
Moja očekivanja prije puta u Iran bila su prvenstveno usmjerena prema Perzepolisu i drevnoj kulturi, civilizaciji i povijesti Perzije.
Put u Iran donio je puno više u moj život. Ako je ikada postojala bilo kakva predrasuda o zemlji koja je već godinama u raznim blokadama i izolacijama Iranci su to eliminirali.
Moj osnovni dojam o Iranu izgradila sam kroz osmjehe ljudi Irana. Bez obzira na godine osmjeh karakterizira njihova lijepa lica. Drugi dojam o Iranu, koji je neizbrisiv, je gostoljubivost i potreba da sve podijele sa vama. Sebičnost u zemlji osmjeha (Iranu) ili ne postoji ili je apsolutni raritet. Velikodušni, nasmijani, otvoreni, komunikativni, smireni, veseli, kulturni, uredni, moderni… to su Iranci i to je Iran. Iran ima odličnu infrastrukturu i moderne gradove. Šalovi na glavama žena su ukras, modni detalj koji brzo prestane biti opterećenje jer otkrijete jednu novu dimenziju praktičnosti šala na glavi. Dok ne probate ne znate!
Svakome bih od srca preporučila da obavezno posjeti Iran. Premda sam puno putovala i puno toga vidjela i doživjela, put u Iran je moje top putovanje. Zapravo, još dok sam bila u Iranu razmišljala sam kako da se ponovno vratim u Iran. Znam da nisam jedina iz grupe koja se bavila, i bavi, tom mišlju. Bilo bi nepravedno kada ne bih rekla da ovome dojmu, na svoj diskretan način, nisu doprinijeli sjajni vodiči i organizatori puta Ivona i Mohammad.
U Iran planiram ponovno putovati sa Perzepolisom (daju više nego što napišu u planu putovanja).
Isfahan, Shiraz i Teheran su gradovi u koje ću se definitivno vratiti, a želja mi je da posjetim i otoke u Perzijskom zaljevu.
Isfahan ću istaknuti kao grad koji mi se najviše dojmio prekrasnim parkovima, trgovima, fontanama, arhitekturi… Parkovi Irana su priča za sebe jer doista služe ljudima da u njima provode vrijeme i uživaju. Osjećaj za obitelj, koja se sve više gubi u svijetu u kojem mi živimo, tamo je svetinja. To je najuočljivije kada sunce počinje zalaziti a mnogobrojne familije prekriju travnate površine parkova i zvukovi smijeha, ptičica i cvrčaka zavladaju cijelim prostorom. Prekrasan osjećaj je naći se među tim blagim i dobroćudnim ljudima koji vas odmah s osmjehom nude čajem, kolačićima ili već nečim što im je na trpezi prostrte dekice. Sa djecom se svi zanimaju, a oni kao pčelice trčkaraju uokolo bez straha i bojazni da će im netko nauditi, prilaze vam, iako vas prvi put vide, i s povjerenjem, osmjehom i lijepim gestama privode svojoj obitelji da vas počaste. Iranci imaju sjajnu i zdravu prehranu. Puno svježeg povrća, salata, fermentiranog mlijeka, bijelog luka (sušenog i svježeg), svježeg peršina i mente sa crvenim lukom za otvaranje apetita, lubenice, dinje, neizbježni čaj… Pivo (Bavaria) s okusom limete je bilo omiljeno u grupi (ali ni nar i ananas nisu bili loši). Pored toga napitak od fermentnog jogurta s malo vode i soli bilo je pravo osvježenje u vrućim danima. Ukusna hrana vas konstantno mami na još. Iranci u sve unose umjetnost, pa je i hrana uvijek dekorirana. Još jedan razlog da poželite jesti pa makar bili siti. Neki u grupi su se žalili da je riža stalno na trpezi, ali sve što se posluži uz rižu… sve kiseline koje se tamo spremaju, kebabi, juhe, variva (žao mi je da imena jela nisam zapamtila), svi ti slatkiši, pa i svi dodaci na riži još uvijek mi za tili čas otvore apetit i zato sada moram stat jer sam već spremna za povratak u Iran.
Od kuda započeti priču o Iranu? Možda od drevnog Perzijskog carstva i Perzepolisa, grada kojeg je dao sagraditi Darije za vrhunca stare perzijske civilizacije, grada koji je nadmašio sve dotadašnje ahamenidske gradove. Ili možda u Naqsh-e Rostamu, perzijskoj dolini kraljeva ili u drevnom Pasargadu gdje smo vidjeli grobnicu Kira velikog? Možda bismo mogli krenuti i od zoroastrijskog razdoblja i Chak Chaka, mjesta hodočašća zoroastrijanaca ili Yazda i hrama u kojemu već 1500 godina neprekidno gori vatra i zoroastrijskih kula tišine. Priču bismo jednako tako mogli započeti i od moćnog kraljevstva Safavida i njihovih velebnih orijentalnih građevina – palača, medresa, džamija… Možda u Isfahanu, gradu kojeg krase mnogi drvoredi i cvjetnjaci, a u kojem je svakome od nas zastao dah kada smo zakoračili na Naqsh-e Jahan, drugi najveći trg na svijetu – jednostavan, harmoničan i elegantan, a upravo to je ključ njegove veličanstvenosti. Priču možemo pričati i o isfahanskim mostovima, lijepima kako danju, tako i noću. Naša priča o Isfahanu lako može prerasti u sagu, jer ovaj grad zavređuje svu našu pažnju. Grad kojeg su nazvali i Firencom Orijenta, perzijsko je remek djelo arhitekture i umjetnosti. O Isfahanu je ispjevan i stih „Isfahan je pola svijeta“, odnosno „Esfahan Nesf-e Jahan“ koji je u mnogo čemu istinit. Priču o Iranu možemo pričati i o Shirazu, kolijevci perzijskog pjesništva, o sjeveru, toliko drugačijem od ostatka zemlje, o intrigantnim pejzažima visoravni na kojoj se nalazi Iran ili o njegovim pustinjskim krajolicima.
Ali ako želimo našu priču smjestiti u današnje vrijeme, najljepšu priču o Iranu ispričat ćemo o njegovim ljudima. Posvuda nasmiješena lica i pitanja „Od kuda ste? Kako Vam se sviđa Iran?“, na boljem ili lošijem engleskom, srdačnost i iskrena dobrodošlica u ovu zemlju uvijek su i svuda prisutni. Ni traga ozbiljnim i mrkim licima. Iranci su otvoreni, znatiželjni i vole uživati u životu te tako pristupaju i strancima. Žene pod čadorima pristupaju nam otvoreno i žele se s nama slikati. Ni tračka povučenosti i skrivanja koje bi očekivali u zemlji u kojoj vladaju strogi islamski zakoni, a hidžab je obavezan čak i za nas turistkinje.
Iran je jedna od rijetkih zemalja u kojoj se može osjetiti iskrena dobrodošlica i prijateljstvo. Zemlja, u kojoj vas neće iz puke kurtoazije pitati kako vam se sviđa njihova domovina, na čiju tisućljetnu povijest i kulturu su svi Iranci iznimno i s pravom ponosni. Nadam se da ću se jednoga dana ovdje ponovo vratiti, vidjeti možda neke dijelove Irana za koje sada nije bilo vremena, vratiti se na Naqsh-e Jahan i uživati u njegovoj jednostavnoj ljepoti koja oduzima dah, ponovo obići isfahanske mostove…
“Jesi ti poludjela, kakav Iran!” uglavnom su bili komentari na spomen mog putovanja. Mislim da me to samo još više zainteresiralo da vidim što se svi toliko čude. Sad kad sam se vratila mogu samo reći , ako ne odete zbog predrasuda, nikad nećete saznati kakve prekrasne trenutke ste propustili… U par riječi se ne može dočarati ljepota i ugođaj Irana niti toplinu kod ljudi koju osjećate prolazeći kroz zemlju koja izaziva samo oduševljenje. Odmah na ulasku u Iran u ranim jutarnjim satima krenuli smo na prekrasni planinski sjever gdje smo hodali po blatu , oduševljeno gledali znamenitosti , hehehe – jeli sve što se nudilo ( a to je bilo stalno ) upoznavali se s vezanjem marame do pustinjskog povijesno značajnog juga , svaki dan je bio novi doživljaj za pamćenje.
Kraj putovanja obilježilo mi je rođendansko iznenađenje s tortom i plesom u autobusu uz zvukove čestitki na farsiju i Shakire sa navučenim zavjesama tj. kako oni kažu “ukiselila sam se”
Iran je jednom riječju nezaboravan…
Dragulji Perzije, 2010.
Kao student povijesti, koji inače nigdje ne putuje, mogu doista reći da me ovo putovanje u Iran oduševilo. Inače sam turistička putovanja zamišljao kao prilično dosadna, iskomercijalizirana i statična, dok bi ovo bilo sve, samo to ne. Iran vas privlači svojom fascinantnom poviješću, fascinantnom prirodom te zaista nevjerojatnim ljudima.
Ljudi su upravo taj element zbog kojih bi ponovno posjetio Iran, iako tu još ima stotinu razloga o kojima sad ne bih.
U svakom slučaju, Iran će svakog oduševit tko ga posjeti, jedino što postoji ozbiljna opasnost da se ne ćete moći vratiti u stvarni svijet te da ćete u mislima i dalje biti u Iranu.”
Pozdrav ekipi iz Perzepolisa.. Bas je lijepo naći stranicu omiljene putničke agencije na Facebooku. Eto, koristim jos jednu priliku da istaknem da je nedavno putovanje u Iran bilo zakon i preporučit ću ga svima.. Evo, jos da stavim koju fotku da potkrijepim priču hehe 
!
Put u Iran, ljeto 2011.
Da, proveli smo izuzetno ugodnih (prekratkih!) tjedan dana u Iranu. Nadam se da to nije moj posljednji boravak u Iranu! Zapravo,jedva čekam da obiđem i druga mjesta.
Što se tiče teksta, šaljem u privitku putopisnu reportažu koju sam objavio na svom blogu http://blog.vecernji.hr/darko-milosic/.
Dakle, u Iranu je bilo više nego dobro, ljudi su fantastični… uostalom, sve piše u mom tekstu.
http://zimamedia.blogspot.com/2011/07/caj-u-iranu.html
http://zimamedia.blogspot.com/2011/07/slike-i-tekst.html
http://zimamedia.blogspot.com/
Iskreno se zahvaljujem na pozivu na putovanje u Iran koji je ostavio na mene duboko dojam, prvenstveno humanošću, na koju nisam naišla nigdje drugdje u svijetu. Iran je zemlja bremenita prošlošću i posebno sam zadovoljna jer je o Perzijskog kulturi i povijesti govorio naš vodič g.Hossein,iznimno obrazovna osoba,duhovita koja je na zanimljiv način uspijevala zadržati zanimanje i nakon napornih sati puta,sunca. Agencija Perzepolis osmislila je pametan i atraktivni raspored destinacija. Brižnost ljudi koji su brinuli o nama,kao grupi,na zavidnoj je razini i posve je dirljiva bila njihova pažnja kojom smo bili okruženi neprekidno.
Dugo ću pamtiti susrete sa djecom,starcima,ženama i muškarcima njihovu toplinu,pitanja i prirodan ljudski interes i sve to na živopisnim ulicama , mostovima,parkovima. Sretna i zadovoljna lica obitelji, koja je očito temelj i snaga Irana. Osobito prekrasan Esfahan i njegov arhitektonski čudesan most 33.luka,Kule tišine i humanu religiju, duh i arhitekturu zoroastrijaca. I naravno ono što nas je sve dirnulo jest mauzoleji Hafeza i Sadija,mjesta na kojima nakon 700 godina hodočaste Iranci s dužnim poštovanjem. Ne znam postoji li na svijetu takva priča.
Još jednom hvala jer ste me upozorili na vašu kulturu i ponudili mi način kako da posjetim vašu zemlju.
Bilo je to katarzično putovanje za mene koje sasvim sigurno nikada neću zaboraviti.
Najljepše Vam zahvaljujem na ovom krasnom putovanju,vrlo intenzivnom i izuzetno bogatom sadržajima,na kojem smo mnogo toga doživjeli.
Vidjeli smo ljepotu Irana satkanu od boja pijeska i pustinje,visokih oštrih planina,zelenih i mirisnih parkova,raskoši carskih palača i predivnih tirkiznih kupola džamija.
Osjetili smo toplinu ljudi,koji su nam veselo prilazili ili nam mahali s travnjaka,pozivajući nas na čaj,blagovali kruh neponovljivog okusa kojeg smo dobili na poklon od pekara u Yazdu….
Zahvaljujući beskrajnoj energiji i velikom trudu našeg vodiča ,gospodina Hosseina Bordbara,saznali smo mnogo podataka o mjestima na kojima smo bili ali i uživali u njegovom čitanju poezije.
Bilo bi lijepo ponovno doći u Iran.
Eh,draga Ivona…već 5-6 dana u cro….no,još sam “žestoko omagijana” Iranom!!!!
Nešto sam se motala po meridijanima svijeta,no – - ovo putovanje sam “najžešće prevela”.
Moja Iris i ja smo oduševljene koncepcijom putovanja i realizacijom.
Sretna sam da mi se ostvarila želja iz gimnazijskih dana kada sam se prvi put susrela sa perzijskom umjetnošću.
Sada sam ju dijelom vidjela , osjetila i prevela!
Da budem jasnija: povijest, kultura – ona je sačuvana, zaštićena, obnavlja se,ulaže – i ono najvrednije – ona živi!!!!!
Ljudi , ti predivni ljudi – zašto su takvi? Vrlo jasno /barem ja tako prevodim/ – oni su ponosni, osviješteni svog identiteta i u društvu u kojem žive – jasno su definirane vrijednosti /moralne i etičke/.
Putovanje je bilo prekrasno, ali svemu što je lijepo dođe kraj pa tako eto opet radnih obaveza. Uživali smo u ljepotama i običajima zemlje, susretima s ljudima,povijesnim gradovima i spomenicima, umjetnosti i kulturi te zanimljivostima svakodnevnog života.
Imali smo veliku sreću što je naš vodič bio gospodin Hossein, čija su izvrsna predavanja proširila naše horizonte.
Svo to veliko bogatstvo kulturne baštine i divno gostoprimstvo ostaju u nezaboravnom sjećanju i zovu na ponovni posjet, tako da se iskreno nadamo da će nam se opet nekad pružiti prilika da putujemo u Iran.
Putovanje u Iran najprije mi je djelovalo kao apsolutni izlet u nepoznato, u nekakv čudan drugi svijet, u zemlju o kojoj se uči iz povijesti kao o drevnoj i moćnoj Perziji, o mogućoj zemlji iz koje mi Hrvati potječemo. S druge strane pitali smo se koliko je sigurno ići u taj dio svijeta o kojem najviše slušamo u ratnim izvješćima ili vijestima povezanima s vjerskim problemima.
I onda, najprije sam upoznala nekoliko najsimpatičnijih i najljubaznijih ljudi na svijetu povezanih s prijevodom i objavljivanjem iranske poezije u Hrvatskoj. I da, svi su nas upozoravali na ugodan šok i odbacivanje predrasuda čim se stigne u Iran. I zaista je tako.
Naravno da sam kao žena imala pokrivenu glavu, ali, iako ponekad zamornoi i iritantno, to je ispalo poprilično korisna stvar kod šetnji po suncu, a u odnosu na sve ostalo, poprilično minorno i nevažno.
Putovanje u Ivoninoj organizaciji nije nimalo lako i nimalo ne štedi putnike, ali zauzvrat smo vidjeli toliko toga… Bilo je to putovanje koje je pripremio netko apsolutno zaljubljen u ovu čarobnu zemlju i sva njezina različita lica, a tu svoju fascinaciju imao je potrebu podijeliti s prijateljima. U takvom ozračju, čudesne, prekrasne i gostoljubive zemlje svi smo se sprijateljili, povezali i otvorili prema čudesima koja su nas okruživala. Dogodilo mi se, i to nekoliko puta, da pomislim: “Ovo je čudesno! Sad smo vidjeli najsjanije stvari i ništa me više tu ne može toliko oduševiti!”, i onda se u sljedećem trenutku još više oduševim, i tako dalje i tako dalje.
U svakom slučaju, pomalo posramljena vlastitim predrasudama, ali svjesna koliko je to svima nevažno, zaljubila sam se u jednu predivnu, drevnu, ogromnu zemlju, bogate kulture, zanimljivih raznolikosti, ali prije svega zemlju simpatičnih, otvorenih i beskrajno srdačnih ljudi, čija toplina i neagresivnost istinski impresioniraju svakog posjetitelja koji na kraju u sebi pronalazi tragove tih lijepih osjećaja i tolerancije prema drugima bez odustajanja od vlastitog ponosa i identiteta.
Dragi prijatelji,
još jednom vam zahvaljujem na krasnom i nezaboravnom doživljaju. Svojim zalaganjem i odnosom prema svakom putniku postigli ste da se svi osjećamo kao obitelj i to obitelji koja se voli.
Želim vam puno uspjeha i još puno, puno lijepih putovanja.
